Majka Novka

MAJKA NOVKA

 

Dok se polako budila pospana zora u Jovanovu, trljajući oči ljetnjom rosom, a vozač se pripremao da upali autobus ostavljajući nam ipak koji minut više da se nagledamo jedni drugih, naslonila sam se na majčino naručje da upijem miris njene kose i ponesem ga zauvijek za sobom. Dok se majka, hrabra kao i uvijek, smješkala, njeno lavlje srce je uplašeno kucalo ispod moje glave naslonjene na njena jaka prsa. Primakla sam njenu ruku svojim obrazima da još jednom naslonim lice na njen nežni dlan, ovoga puta vlažan od krišom obrisanih suza. Ispod čvrste ljušture moje majke-lavice, moje Amazonke, kucalo je plemenito srce i velika duša u kojoj su se mnogi skrivali od bura. Po prvi put sam osjetila strah od odvajanja. Pupčana vrpca koju sam otrgnula od majke pribivši se k ocu još pri samom rođenju izgradila se konačno u godinama sazrijevanja napravivši neraskidivu vezu između majke i mene. Njenu veličinu sam napokon spoznala i bez nje me je sada bilo strah od života. Tu, u njenom naručju, tresla sam se poput ptičeta ispalog iz gnijezda, koga prirodni instinkt preživljavanja ipak tjera da nastavi let iako drhti prepadnut pogledom na svijet u koji tek treba da se vine.

 

Instinktivno osjetivši moj strah, majka me je privukla čvršće i podigavši mi glavu i gledajući me pravo u oči, progovorila glasom kojim je željela da mi udahne snagu: ,,Ne plaši se svoje sudbine niti onoga što ti stoji zapisano na dlanu. Ne zaboravi da su tvoji dlanovi i dlanovi tvoje majke, i tvoje ruke moje ruke, čvrste, postojane i jake u svojoj nježnosti i one će te, bez obzira na sve prepreke, dovesti do konačnog cilja i ostvarenja tvojih želja. Nikada ne zaboravi svoju snagu ni u danima slabosti. Nikada ne zaboravi da si ti moja ćerka!”Slušala sam napajajući dušu njenim riječima kao žedan kapima kiše u pustinji. Nisam plakala. I grlo i duša su mi bili suvi poput pustinje, sasušeni u bolu u kojem sam gorjela od straha i tuge.Ušla sam u autobus odvojivši se teško od ljudi koje više nisam voljela samo kao roditelje koji su mi dali život, već kao ljude sa kojima me je život saživio.Mahnula sam im još jednom, posljednji put. Mahali su nazad sa osmijehom bezgranične ljubavi držeći se čvrsto za ruke u želji da ostanu jaki.Okrenula sam se još jednom da ih pogledam dok je autobus iza ugla skretao na glavnu ulicu. Krenuli su polako i teško odvajajući korake od asfalta, povijenih leđa i spuštenih glava sa rukom u ruci kao da im je tako bilo lakše da dijele bol, povijeni i preko noći ostarjeli. Majka, koju sam uvijek posmatrala istežući se i zabacujući glavu što više dok je govorila i koja se, sa njenih 182 cm visine, meni sa mojih 161 cm, činila visoka poput nebodera, sada je ovako povijena, glave uvučene u ramena, djelovala majušna i krhka. Njene, inače jake crte lica i izražene jagodice sa naglašenim jakim kostima sad su djelovale potpuno upijeno, a lice smekšano i upalo.

 

Tražila sam otiske majčinih dlanova u svojim dlanovima šapućući tiho ,,majko”, grčevito i do bola stežući prste na rukama zagledana u tri linije sudbine stvorene još u majčinoj utrobi. ,,Majko”, ponavljala sam, ,,moje ruke su tvoje ruke, moja duša je tvoja duša, moja misao je i tvoja misao. Gdje sam ja tu si i ti, gdje ja dišem diše i tvoja duša zajedno sa mnom na mom jastuku. Rođena, hrabra moja, rođena da patiš i da se napatiš”, šaputala sam razmišljajući o ženi čije su životne patnje  često prelazile preko svih granica ljudske izdržljivosti.

 

Moja majka je rođena u malom selu Samobor u Hercegovini, davno, u vrijeme za koje nam se čini da ga od nas odvajaju nezamislivo dugi vijekovi, još prije Drugog svjetskog rata. Moja baka Mara se porodila u jedno kasno ljetnje poslijepodne na mekoj zelenoj livadi, na putu između štale i kuće.Sa prvim bakinim bolom ispod pojasa praćenim vriskom, stigla je i babica, žena iz sela, sa samoukim znanjem sa kojim je Bog obdarivao izabrane da i nepismeni i neobrazovani, instiktivno poznaju žensku anatomiju i ženske potrebe. I kao što se na selu sve brzo radilo, jer je posla uvijek bilo više nego vremena, tako je i beba u rekordnom vremenu bila okupana, povijena i, spremna za život, predata glavi porodice, majčinom djedi na blagoslov.

 

Moj pradjeda Bogdan je uzeo bebu nježno u svoje koščate ruke podigavši je prema nebu i glasom ganutim od radosti objavio rođenje prvog unučeta. Dok su posljednji zraci sunca obasjavali novi život u njegovim rukama, majka je, na čudo svih prisutnih, gledala u sunce netremice i ne plačući. ,,Djeca koja vole sunce su dugovječna”, riješio je deda Bogdan misteriju kojoj su se svi iščuđavali razrogačenih očiju. ,,Ovo dijete je prvo dijete u našoj kući, ona je novi život i neka se zato zove Novka.”

 

Za mog pradjedu, kom je španska groznica poslije Prvog svjetskog rata odnijela sedmoro djece od devetoro zajedno sa maminom bakom, Novka je zaista bila simbol i početak novog života i nove radosti, vrativši tračak radosti u njegovo ranjeno srce i želju za životom.Moja majka je bila najstarija od sedmoro djece koliko će kasnije moji djeda i baka imati, ali je za mog pradjedu ostala najdraža i pored svih njenih nemira i nestašluka kojih je bilo toliko da se o njima pričalo i po susjednim selima.Dok je moj strogi djeda pripremao kaiš da je opameti jedinom vaspitno-popravnom metodom u koju je vjerovao, moj pametni pradjeda bi je sakrivao iza sebe spasavajući je od očeve srdžbe. A kad bi se djedina ljutnja malo smirila, djeda Bogdan bi je onda uzimao na krilo, nježno joj milujući žbun čupave crne kose i kroz smijeh bi dodavao:,,Svi  kažu da jedno dijete nije dovoljno za porodicu. A ja kažem da je moja Novka dovoljna za čitavo selo!”

 

Iako je porodica moje majke bila je jedna od najimućnijih u selu, i pored toga je život svakog od tih vrijednih ljudi, pa čak i njihove djece, bio jako naporan. Hljeb koji je moja baka svakodnevno pekla za desetoro ukućana bio je plod mukotrpnog rada počevši od sijanja pšenice do kosidbe i konačnog odnošenja teških vreća pšenice na leđima u mlin.Tako je izobilje istovremeno predstavljalo i izobilan rad u kojem su morala da učestvuju i djeca.Napolju je paslo pet stotina ovaca, petnaest krava i deset konja za koje je, pored iznajmljenih čobana, odgovornost na leđima nosila i moja majka, postavši mali čobanin još u ranom djetinjstvu.

 

Tako je moj pradjeda u jedno rano jutro, kad je majka napunila pet godina, poveo stotinu ovaca u uvalu uronjenu između dva brda i svoju malu, iz sna istrgnutu unuku, koja je još koračala u naopako obuvenim opančićima, trčeći i posrćući za djedom kome se žurilo da se vrati ostalim poslovima. ,,Jagnje djedino, sunce djedino”, rekao je deda glasom drhtavim od tuge, ,,djed mora da se vrati da pokosi travu prije žege i sparine, da li te je strah da ostaneš sama?”Majčino malo srce treptalo je od straha, ali ova djevojčica, rođena da bude hrabra, nije htjela da razočara svog djedu koga je voljela do obožavanja.,,Idi, đedo, idi”, dodala je hrabrim glasom, ,,nisam ja sama, mene ovce čuvaju.”

 

Gledala je dugo za djedom sve dok se nije popeo uz brdo i dok konačno nije izgubila iz vida njegova od rada i starosti povijena leđa. Tek tada je pustila da joj niz lice poteku suze koje je dugo susprijezala. Ostala je tako beskonačno dugo, nepomična, sklupčana od straha, drhteći od svakog šuma i šuštaja lišća, zagledana u brdo ne bi li ugledala djedu, povremeno bacajući kamenje na poneku zmiju šarku ili poskoka koji su radoznalo provirivali iza obližnjih žbunova u čudnog gosta. Kada je djeda napokon stigao u kasno poslijepodne, majka je obrisala suze i radosno poletjela prema njemu.,,Moje hrabro jagnje, moja velika curice”, ponavljao je djeda kroz suze, milujući njene kovrdže. Onda je zavukao ruku u džep i izvadio šarenu šećerlemu, jednu od rijetkih poslastica u to vrijeme tako da je majka uz ovaj specijalni delikates zaboravila na preživljeni strah, osjećajući kako joj srce lupa od ponosa i od sreće.

 

Poslije ovog vatrenog krštenja Novka se nije bojala rano prekinutog djetinjstva iako se bunila kad bi je majka ranom zorom, još prije samog svitanja usnulu i pospanu dizala iz kreveta. ,,Hajde, moja Novka, ustaj - Spasojeva mala Rada ima samo tri godine, a eno je već trči za kravama”,  govorila je baka u želji da utješi majku koja je brisala ljutite suzice i vraćala glavu nazad u želji da nastavi da spava na jastuku djetinjstva. Tako je majka sa zavežljajem sira i hljeba i bremenom obaveza na malim leđima trčala niz mokre, još rosom okupane livade i gatačke kamenjare, navikla da se sama bori i da se ne boji života i životnih strahova.Neustrašiva i jaka poput malog lava, jahala je divlje konje i pripitomljavala robustne i goropadne bikove, pobjedonosno ujahujući u selo na njihovim leđima dok su muškarci u čudu odmahivali rukama, a žene se krstile i lijevom i desnom.Šarke i poskoci su se sad više plašili moje majke nego ona njih.Više ih nije gađala kamenčićima kao nekad sakrivena iza žbuna - sad im je prilazila sa čvornovatim štapom ubijajući ih bez straha.

 

Ali, moja majka nije posjedovala samo hrabrost. Njeno ime Novka nije predstavljalo samo novi život, već novu, urođenu natprosječnu inteligenciju tako da je po odlasku u školu, već od samog početka pa nadalje kroz školovanje, bila primjer najboljeg učenika čijem intelektu su se čak i profesori čudili.Ona je sa lakoćom, kao da je imala fotografsku memoriju, pamtila kilometarske citate iz knjiga koje je čitala i ne trudeći se da ih zapamti.Oni su se sami zapisivali ako bi bilo koji od njih probudio i dotakao svojim sadržajem dušu ove žene lavice, ispod čijeg krzna se nalazilo osjetljivo i plemenito srce. Sa matematičkim zadacima bilo kog stepena težine se poigravala kao dijete sa zvečkama, riješavajući čak i zadatke od kojih su se njeni profesori znojili i crvenjeli u nemogućnosti da ih riješe. Njen divlji i neobuzdani duh nikad je nije napuštao, pa čak ni za vrijeme Drugog svjetskog rata koji ju je zatekao sa deset godina.

 

Majčin otac se već na samom početku rata pridružio partizanskim jedinicama tako da su kuća i briga oko sedmoro djece pale i ostale na leđima djeda Bogdana i bake Mare.Majčino selo, koje se nalazilo blizu grada Gacka, često je padalo u ruke neprijatelja tako da su ubrzo, ulaskom Italijana u selo, presušile i zalihe hrane i dobara za koja su se godinama mukotrpno borili. Skoro u jednom trenu oduzete su im sve ovce i goveda, ali su ipak na bakino preklinjanje ostavili jednu mršavu kravicu zvanu Žutka i konja po imenu Zekan. Uskoro su četnici dovršili pljačku koju su Italijani započeli te su odveli i Zekana, tako da je čitava porodica ostala na Žutki da hrani sedmoro malih gladnih usta. Baka Mara je provela rat u stalnoj borbi za preživljavanje, hraneći i sebe i djecu čorbama od korijenja i žare.

 

Pet godina straha, u trci između dvije vatre: od kuće do pećina u obližnjem brdu gdje su često nalazili sklonište probuđeni četničkim i švapskim mitraljezima i granatama. Pet gladnih godina koje je moja majka provela bosih stopala, s vremena na vrijeme noseći partizansku poštu i provlačeći se kroz četničke, njemačke i italijanske barikade do partizanskih sela i štabova, trčeći brže od kiše metaka koje je neprijatelj sipao iza nje i od kojih se majka sakrivala tražeći zaklon u plaštevima visokih kukuruza.

 

Često bi zagnojeni žuljevi i otvrdlo, nabijeno meso na bosim nogama krvarili stvarajući žive rane od kojih je bilo nemoguće da stane na noge i nastavi da hoda. Djed Bogdan bi tada brao i kuvao meleme od trava koji bi zaliječili rane, ali majka nikada nije imala dovoljno vremena da odleži i da pusti da se one zacijele na obje noge.Tako bi majka, u noći probuđena obližnjim bombardovanjem, skakala da zajedno sa bakom i djedom prenese još usnulu mlađu braću i sestre do pećina u planini. Dok je nosila mlađu sestru Bojanu na leđima, služila se jednom nogom da se ne bi oslanjala na drugu, puštajući da joj se bar jedna noga zaliječi. Dok je jedna noga zarastala, druga je ostajala u ranama tako da je majka provela pet godina rata skačući poput divlje divokoze na jednoj nozi i podnoseći stalni fizički bol izazvan ranama i žuljevima.

 

Godina 1945. donijela je slobodu i na ogromno veselje majčine porodice, vratila je i djedu Radoslava, za koga se dugo nije znalo da li je živ ili mrtav, a zajedno sa njim i konja Zekana.Na povraku kući, dok je djeda Radoslav polako hodao dobro poznatim putevima i nekadašnjim selima, a sad više ruševinama, začuo je poznati rzaj svog najdražeg konja Zekana. Djeda se okretao lijevo i desno, ali osim pustoši i popaljenih zgarišta kuća, nije bilo ničega živog što bi se micalo. Nastavio je misleći da mu se u njegovoj iznurenosti pričinjava, ali Zekanovo rzanje ga je i dalje pratilo postajući sve glasnije. Djeda se približio kućici koja je stajala usamljena na samom kraju sela i obišavši je okolo, ugledao zavezanog Zekana koji je, sad već ugledavši djedu, rzao još više zabacujući glavu i divlje udarao kopitama o zemlju pokušavajući da se oslobodi užadi.,,Zekane moj!”, uzviknuo je djeda veselo, približavajući se. Kada se konačno približio pružajući ruke prema njemu, Zekanovo rzanje se umirilo. Nagnuo je glavu spuštajući je na djedino rame i pustio da ga djeda miluje po glavi. Onda je podigao glavu i pogledao djedu pravo u oči dok su se u njegovim pitomim, pametnim očima caklile krupne suze. Prigrlivši ga ponovo, djeda je poljubio Zekana i zaplakao zajedno sa njim.Djeda je vratio Zekana kući i počeo novi život zajedno sa Žutkom i svojom porodicom, počevši od ničega, ali sa velikim entuzijazmom i vjerom u budućnost za koju se borio, budućnost u slobodi!

 

Za moju majku vrijeme preživljavanja još nije bilo završeno. Iscrpljena i izgladnjela, razboljela se od tifusa. Poslije mnogih dana borbe za njen život, doktori nisu imali više izbora do da objave roditeljima strašnu vijest o njenoj skorašnjoj smrti, čiji čas je bio samo pitanje trenutka.Tako su se uskoro pored njenog kreveta okupili braća i sestre, i moji djeda i baka zajedno sa popom da joj se očita posljednji očenaš. Kad su zapalili svijeću za ispraćaj sa njenim plamenom vratio se i plamen života u majčinoj duši. Majka je otvorila oči i preživjela Božjim čudom. I kao da se opet rodila, ponovo je učila da puzi i da hoda, pridržavajući svoje iznureno i prozirno mršavo tijelo uz stepenice i često pipajući tjeme glave da opipa raste li kosa koju je u dugoj bolesti potpuno izgubila.Kad se konačno oporavila i ojačala, krenula je u svijet gdje ju je čekalo još jedno u nizu iskušenja kojima život često testira jake i najjače.

 

Novi životni period započela je u domu u Mostaru gdje je poslata po odluci komunista da nastavi školovanje u gimnaziji. Dom je bio žalosna improvizacija internata koji je simbolično služio kao krov nad glavom u kome je moglo da se skloni od kiše ili sniega, ali ne i od zimskih hladnoća i mostarskih hladnih bura.Četiri godine bez grijanja, bez tople odjeće, bez toplih pokrivača, bez hrane, bez skoro ičega, četiri godine muke u mučnim uslovima, u ogoljeloj zemlji osiromašenoj ratom u kojoj ponovo samo najjači mogu da opstanu.Majčin dan je započinjao u pet sati ujutro sa piskavim zviždukom zvona koji je ih kao u vojnom logoru u skoku dizao na noge. Malo potom učenici bi, poređani kao vojnici, izlazili napolje i natjerani uzvicima profesora radili vježbe pokušavajući da se razmrdaju, promrzli poslije hladne noći provedene ispod tankog pokrivača. Poslije vježbi sledila je uobičajena rutina umivanja hladnom vodom, a zatim odlazak u kantinu gdje bi dobili po jednu tanku kriškicu providnog, na osamnaest dijelova izrezanog hljeba premazanu tankim slojem marmelade i šolju toplog čaja. Tako bi, poslije oskudnog doručka koji bi im samo uznemirio čula ukusa te su bili još gladniji nego ranije, odlazili na časove do podne kada bi konačno dobili pauzu za ručak.Ni ručak nisu očekivali sa velikim entuzijazmom već iz puke gladi i potrebe za održavanjem  života, jer su ga često jeli zatvorenih očiju da ne vide žiške kako plivaju kao domoroci po vrhu činije u čorbi od pasulja. Jedna činija pasulja i ponovo jedna providna kriška hljeba i ponovo nastava do kasnih poslijepodnevnih sati.

 

Moja majka ponovo nije imala sreću da dobije malo slobodnog vremena koji su drugi koristili između 16 i 18 časova do večere da izađu u šetnju i da bar malo, na trenutke, zaborave na zidove doma.Kao najboljoj učenici njoj je bio dodijeljen zadatak da između 16 i 18 časova kao vođa kružoka podučava slabije učenike. Tako joj je jedva ostajao jedan sat vremena koji je željno čekala provodeći ga u biblioteci, u svijetu knjiga u koji je bježala od čemerne svakodnevnice i kojem se predavala sa žarom intelekta koji je žudio za znanjima.Iz intelektualnih lutanja budio ju je ponovo oštri zvuk zvona koji je najavljivao večeru, vraćajući je u realnost i menzu u kojoj bi bila servirana manje-više replika doručka - jedna kriška providnog hljeba i tanki namaz marmelade ili u posebno svečanim prilikama, paštete.

 

U osam sati je svirano povečerje i malo potom, uz budne stražarske oči, svi su se brzo nalazili na svojim tankim madracima primorani da leže iako im je dugo trebalo da se bar malo zagriju i ublaže krčanje crijeva dok konačno ne bi utonuli u snove o velikoj štruci hljeba tek izašloj iz pećnice, čije okrajke su slatko otkidali žvaćući u slast meke, bijele komade i čiji topli miris im je golicao nozdrve koje su se širile od slasne radosti.

 

Pri samom završetku škole majka je morala da neko vrijeme napusti školovanje zbog neuhranjenosti i oslabljenog srca. Kada se skoro nemoćna da hoda pojavila kod doktora, bijela i providna u licu, smršala i upalih obraza, ličila je više na duha i na kostur, nego na zdravu djevojku rumenih obraza koja je stigla u dom prije četiri godine. Tople doktorove oči kružile su sažaljivo po ovoj djevojci-sjenki, a drhtavi glas mu je odavao nemoćnu ljutnju.,,Moje jadno dijete”, dodao je doktor kroz suze, ,,ti si očigledan primer generacije kojoj je suđeno da odrasta i gradi budućnost na ruševinama naše jadne zemlje. Gladni i bosi u ratu, gladni i bosi i poslije rata. Tvoje srce visi o koncu i ako ostaneš u domu, život ti je pitanje vremena. Jedino što može da te spasi je zdrava i kalorična hrana i zato ti savjetujem da, ako želiš da živiš, već danas napustiš školu i vratiš se u svoje selo.”

 

Kad se Novka sledećeg dana pojavila na pragu kuće pozvavši majku tihim, iscrpljenim glasom, baka Mara je vrisnula i, osjetivši kako je noge izdaju od bola i šoka koji joj je prožeo majčinsku dušu kad je vidjela svoje iscrpljeno dijete, srušila se na pod onesviješćena. Majka je provela šest mjeseci odmarajući se na zelenim poljima na kojima ni kao dijete nije stizala da uživa i dugim šetnjama po obroncima gatačkih planina uživajući u svježem vazduhu, hladnim planinskim vodama i žutom kačamaku posutom slojem debelog masnog kajmaka. Tek uveče bi, kad bi se vraćala sa dugih šetnji iz obližnjih planinskih zaseoka, zastala na nekom uzvišenju odakle bi pogledom obuhvatila dolinu umivenu zracima užarene crvene kugle koja se brzo spuštala iza horizonta bacajući zlatastocrvenu svjetlost na žute košute – narcise, od kojih se šarenilo gatačko polje i čiji miris se svuda prijatno širio, nošen toplim proljetnjim povjetarcem.

 

U jesen, kad se majčino zdravlje popravilo i kad joj je srce, koje je jedva radilo na početku proljeća, ponovo zakucalo jačinom čekića na nakovnju, a lice se ponovo zarumenjelo, povukla ju je želja da nastavi sa studijama i produbi već stečena znanja.Međutim, povratak u školu nije zavisio samo od moje majke. Njenu žarku želju da studira medicinu trebalo je da odobri Komunistička partija čije su vođe poslije pobjede nad fašizmom i stvaranja nove države,  Socijalističke republike Jugoslavije, u čemu su, zajedno sa Titom na čelu i sami učestvovali, sada držali sudbinu i države i mnogih mladih ljudi u svojim rukama.

 

Prvo načelo nove Jugoslavije zasnivalo se se na bratstvu i jedinstvu svih nacionalnosti i religija, sa jednakim načelima u svakoj od njenih šest republika koje je, zbog vjerskih i kulturnih razlika, mogla kontrolisati samo jaka i gvozdena ruka.Takođe je već na samom početku postalo jasno da se jaka država sa prozorom u svijet može praviti samo sa jakom i obrazovanom omladinom, ali istovremeno omladinom koju je trebalo voditi, učiti komunističkim načelima i kontrolisati.  Ideje novih komunističkih poslijeratnih vođa takođe su se zasnivale na vjerovanju da  ključ za uspješnu budućnost leži u praštanju i zaboravu mnogih grijehova koje su fašistički saradnici činili za vrijeme rata. Stoga su u početku na bolje pozicije i bolje i unosnije studije slali upravo djecu čiji roditelji nisu bili u toku rata na strani partizana, već obratno, u nekoj od antipartizanskih jedinica. Ovakvo razmišljanje nije došlo iz ljubavi, već iz svjesno  smišljenog načina da se na taj način pridobije  nova generacija komunističkih simpatizera.Pridobijanje i učenje mladih komunističkim idejama značilo je istovremeno pridobijanje njihovih roditelja, koje su njihova, sad već obrazovana djeca sa žarom odvraćala od starih načela učeći ih komunističkoj ideologiji i odvraćajući ih ne samo od starih vjerovanja već i od religioznih uvjerenja sa prihvatanjem novih, ateističkih pogleda. Dakle, nova zemlja je većinom postala ateistička, sa komunističkim vođama koji su se slavili kao što su stari pagani slavili Sunce, sa slijepim vjerovanjima o komunizmu kao boljem i kvalitetnijem  načinu življenja, superiornijim od religije.

 

Dakle, kada je moja majka pokucala na vrata glavnog komunističkog vođe u regionu koji je trebalo da riješi pitanje njene budućnosti, naišla je na jedno od prvih razočarenja koje je pomutilo njenu mladu partizansku vjeru.,,Spremna sam da se vratim nazad na studije”, progovorila je bez straha i čvrstim glasom, a zatim, vođena entuzijazmom, dodala: ,,Želim da idem na studije medicine. Hoću da postanem ljekar.”,,Drago moje dijete”, odgovorio je sa lažnom toplinom u glasu: ,,Mi smo već poslali tvoja dokumenta u učiteljsku školu. Ova neuka zemlja vapi za obrazovanjem i dobrim učiteljima, a ja sam uvjeren da ćeš ti biti jedan od najboljih.”

 

I prije nego što je majka uspjela i da se snađe, otvorio je vrata i ispratio je, poželivši joj sreću.

 

Sa riječju zastalom negdje u grlu, premlada da se bori, ali sa osjećanjem duboke nepravde, vratila se u grad i završila učiteljsku školu u rekordnom roku, ali san o studijama medicine je nije ni onda napustio.

 

Ponovo je pokucala na ista vrata, opet tražeći da joj se ispuni stara želja koja je sad vremenom postala još veća, pojačana zbog očigledne nepravde da su mnoga djeca koju je majka lično poznavala, a koja su dolazila iz porodica suprotstavljenih komunizmu, sad već bila poslana na studije medicine.

 

,,Moje drago dijete”, započeo je isti predsjednik opštine svoj mudri govor koji je u svemu ličio na prethodni, samo je ovoga puta bio nešto grublji i sa više autoriteta kako bi zbunio protivnika. ,,Mi smo ti već pronašli radno mjesto u novootvorenoj školi u konjičkom kraju.Ovo selo je bilo potpuno zaboravljeno tokom svih ratnih godina, tako da do sada njihova djeca nisu imala nikakvu priliku da steknu bilo kakva, pa ni osnovna znanja.Zbog tako teških okolnosti mnogi od njih su čak i prerasli osnovnu školu, tako da ćeš imati i petnaestogodišnjake zajedno sa mlađima koji ne znaju ni da čitaju ni da pišu.Čeka te vrlo težak zadatak”, zastao je, naglašavajući posebno riječ ,,zadatak” da bi je uputio u važnost njene misije. ,,Ali mi vjerujemo u tebe”, dodao je sa osmijehom, stežući joj čvrsto ruku koju je majka ljutito izvukla otresajući se. ,,Ja sam se zajedno sa tvojim ocem borio u istoj jedinici protiv neprijatelja”, dodao je, ,,i vidim da si naslijedila njegov jak i neustrašiv karakter. I upravo zato su nam potrebni ljudi poput tebe, jaki i inteligentni, da obrazuju i pomognu našu zaostalu naciju.”

 

Već sledećeg dana majka je bila na putu ka zaboravljenom selu. ,,Zaista je zaboravljeno”, razmišljala je dok se penjala uskim i skoro neprohodnim putem kojim se već dva sata probijala, pogledajući sa strahom ka vrhu planine. Kada se konačno popela na najviše brdo, ugledala je u njegovom samom podnožju, razbacano po rubovima planine, malo selo.Njegove kuće izgrađene od nepečene crvene cigle visile su na uzvišenjima obližnjih brežuljaka poput sićušnih kutija. Samo je dugačka zgrada škole, svježe obojena bijelom bojom, podsjećala na bijelu školjku na maloj poljani ispod zelenog brijega.

 

Bio je vreli, sunčani dan rane jeseni. Vrhovi bogato procvjetalih kukuruza zlatili su se okupani sjajnim zracima sunca. Po okolnim razbacanim brežuljcima savijale su se grane obilnih voćnjaka, šljiva petrovača i crvenih plodova jabuka. Negdje u daljini čuo se zvuk pastirske frule praćen radosnim blejanjem ovaca koje su zadovoljno pasle po bogatim pašnjacima.Sve je djelovalo toliko idilično da je za trenutak majka skoro zaboravila realnost. Zatvorila je oči, puštajući svjež planinski povjetarac da joj hladi od vrućine i od umora zažarene obraze.Žedna, iznurena i gladna nastavila je hod zaustavivši se kod prve kuće na samom ulazu u selo da potraži čašu vode. Na pragu kuće sjedila je žena držeći na krilu veliku, duboku činiju i drvenu kašiku kojom je istovremeno mutila sadržaj zdjele i rastjerivala mnogobrojne prasiće koji su se tvrdoglavo češali uz nju uporno pokušavajući da uđu unutra.

 

,,Šike, đavo vas odnio”, bunila se ona kad bi neko uspjelo da se dopola ugura, a zatim bi ga drvenom kašikom lupila po zadnjici te bi se jadno prase okrenulo i umaklo nazad da izbjegne batine. Potom je žena nastavljala da muti započeto, ne obazirući se mnogo na higijenu i kašiku kojom je do maloprije istjerivala prasad iz kuće.Pojava majke je u prvom momentu preplašila ženu tako da je, nenavikla da vidi goste, blenula nekoliko trenutaka netremice u nju kao da je ugledala nekoga ko je upravo sletio iz druge dimenzije. Majčin elegantni izgled je sigurno ostavio jak utisak na ženu, jer je sjela, radoznalo je posmatrajući i ispitujući je od glave do pete. Sa svojom dugom, tamnom talasastom kosom, bijelom svilenom košuljom i širokim  tamnoplavim mornarskim pantalonama od žerseja sa dva reda bijelih dugmadi na struku i plavim espadrilama, moja majka je sigurno djelovala potpuno drugačije od ikoga ili ičega što je ova žena do sada vidjela.Kad se konačno uvjerila da pred njom stoji živo biće, a ne priviđenje, trznula se lupivši se rukama po čelu i brzo skočila na noge brišući ruke o kecelju i namještajući raščupane pramenove oznojene kose koji su joj padali po licu, pokušavajući da ih dovede u red i vraćajući ih pod maramu podvezanu po seljački ispod grla.

 

,,Ti si sigurno nova učiteljka”, konačno je progovorila glasom uzbuđenim od sreće.,,Mora da si gladna”, dodala je brižno. ,, Dug je put do našeg sela, sigurno si se umorila.”,,Gladna nisam”, uzvratila je majka, ,,ali žedna jesam.” ,, Pa `ajde, ulazi! Šta sam se ukipila, jadna ti sam ja?”, uzviknula je postiđeno dok je pokušavala da otjera svinje koje su se opet načičkale oko nje i  da tako oslobodi prolaz za učiteljicu.,,Šike, šike”, uzvikivala je ne štedeći drvenu kašiku.,,Evo, baš pravim puter”, objašnjavala je majci. ,,Sad ću da ti uspem lijepe svježe mlaćenice da se osvježiš. Sačekaj da nađem sudić”, dodala je nestajući u dnu prostorije. Za to vrijeme je majka pažljivo pogledala unutrašnjost kuće.Čitava kuća sastojala se od dvije prostorije sa podom napravljenim od gline: jedne veće, očigledno dnevnog boravka i jedne malo manje, u koju se ulazilo iz samog dna glavne prostorije. U sredini je stajao ručno rađeni drveni sto i šest drvenih stolica. U uglu se vidjelo ognjište nad kojim su visile verige koje su pridržavale veliki bakarni čađavi kotlić. Nedaleko od ognjišta, u pročelju, nalazila se prostorija bez vrata u kojoj su stajale dvije, od običnih dasaka napravljene, velike kutije na kojima su bile prostrte široke slamarice u kojima je moglo da se smjesti i po šestoro čeljadi zajedno.  Žena se brzo vratila i zajapurenih obraza ponosno pružila majci posudu sa mlaćenicom. ,,Evo, učiteljka”, dodala je ,,ovaj sud čuvam samo za specijalne goste.”Majka je pogledala u sud i prepoznavši dječiju nošu, upitala podignutih obrva: ,,A života ti, mlada, ko ti je dao ovako lijep sudić?” ,,A, bogami, učiteljka, žena našeg bivšeg šumara, kad su odlazili iz sela.”,,A, bogati, mlada”, nastavila je mama u šaljivom tonu, ,,reci mi, jesu li imali djece?”  ,,Jesu, jedno malo”, dodala je žena, čudeći se što majka propituje za djecu.,,E pa, to ti je malo, mlada, ovdje u ovaj tvoj sudić vršilo svoje male nužde i živa ti meni bila, nemoj više da ga čuvaš osim ako ne namjeravaš da i sama rađaš”, dodala je majka nešto mekše. ,,A sad mi daj vode i to iz iste posude iz koje i ti piješ. I od sad nemoj da me ugošćavaš ništa posebnije nego što i sebe.”

 

E kakav poklon su mi komunisti dali, mislila je majka nešto malo kasnije nastavljajući put ka školi, da učim ljude razliku između noše i zdjele...Prije nego što je stigla do škole zastala je na malom proplanku na kom se nalazila jedna nešto izdvojena kuća, iznenađena čudnim prizorom. Tu, ispred kuće, sjedio je čovjek, očigledno šumar, obučen u zelenu uniformu i glasno psovao djecu koja su stajala malo odmaknuta od njega. Manja su plakala sakrivajući se iza starijih, a starija su stajala premještajući se sa noge na nogu, spremna da potrče ako zatreba.

 

,,Izem ti bijedu”, psovao je i dalje šumar, ne priježući ni od majčinog prisustva. ,,Ko tebe, gospojice, posla u ovu vukojebinu?”, obratio se majci i dalje bijesno psujući. ,,A ko i tebe”, dodala je majka smijući se.,,Ti mora da si nova učiteljka. E baš su našli gdje da te pošalju da prosvjećuješ. Evo mene zamalo ne otrovaše, ova dječurlija”, nastavio je šumar šutirajući nogama već razbijeni drveni čanak. ,,Ja ožednio u šumi, radio čitav dan”, obratio se šumar majci sa željom da joj ispriča šta mu se desilo. ,,Vode nigdje, a meni se sve mota po glavi rasol. Čuo ja da u ovoj kući ima dobrog rasola te se po završenom poslu uputih do njih. Uđoh ja unutra, sama djeca, nigdje odraslih. ,,Gdje su stari?”, pitam. ,,Na njivi, na kopanju”, zavika neko od njih. ,,A dobro, ima li rasola?”, upitah ja po nesreći. ,,Ima”, odgovori ovaj malo stariji. ,,A i njemu, vidiš i sama, nema više od sedam godina. Ta sve jedno drugom do uva. Otvori on kacu, nasu u čanak, donese meni na livadu. Ja taman otpočeh da pijem, kad jedno manje zakuka: ,Jadan šumar, pije rasol, a u kaci nam se udavila mačka.’ Prestah ja, presiječe me žeđ ko da me grom pogodi. Pukoh ovim čankom o zemlju od jeda, kad zakuka i drugi, ovaj najmanji: ,Jadni ti smo mi, u šta će nana sad pišati noću?’ Eto ti, moja učiteljka, pa ti sad to prosvećuj ako možeš.”

 

Sledećeg dana, kad je majka kročila u razred da započne nastavu, na svoje ogromno iznenađenje, ugledala je trideset dječaka u razredu i nijednu djevojčicu. Bacila je pogled kroz prozor i ugledala starije muškarce okupljene oko škole kako radoznalo kroz prozor zaviruju u novog učitelja, ženu, a još pritom obučenu u pantalone.Podignutih obrva ispod kojih se probijalo crvenilo i nabrekla modra vena, izjurila je napolje i podbočivši se poput oficira, jakim glasom se obratila okupljenim seljanima: ,,Kažite vi meni, junaci, je li ovo selo ima samo dječake ili vi umijete da napravite i žensku djecu? Imaš li ti djevojčica?”, okrenula se prvom muškarcu do sebe koji je poniknuo glavom. ,,Pa”, odgovorio je mucajući, ,,imam, imamo svi i djevojčica, nego nam one trebaju da pomažu u kući i da idu za ovcama.Šta će ženskinju škola? Presti mogu i bez škole, a rađati hvala Bogu znaju i same, kad za to dođe vrijeme.”,,E pa, junačino, ako ti misliš da sam ja džaba išla u školu, grdno se varaš”, dodala je glasom kome se moglo samo pokoriti. ,,Ja znam i da čuvam ovce i da držim pero. I upravo takve generacije nama danas trebaju. Novoj zemlji ne trebaju samo dječaci. Novo društvo se zasniva ne samo na bratstvu i jedinstvu nacija i religija već na jedinstvu i jednakosti svakog čovjeka i svakog djeteta. Prema zakonu nove države, svi moraju da idu u školu i zato već od sutra hoću da vidim svaku djevojčicu u razredu.” ,,Ja znam šta je seljački život i seljačka muka”, dodala je. ,,I sama sam rođena na selu i trčala za ovcama još sa pet godina, ali moji roditelji ni onda, u predratno vrijeme kad nije bilo obavezno školovanje, nisu željeli da mi uskrate osnovno obrazovanje. U mom selu Samoboru napravljena je škola još u 18. vijeku u koju se vjerovalo više nego u crkvu i o kojoj je još austrijski novinar u ono vrijeme govorio kako je bio iznenađen plamičkom kulture na koju je naišao u varvarskom društvu.

 

Ova bijela zgrada u vašem selu je napravljena sa razlogom, a ne samo da zijamo u njene bijele zidove. I ja sam ovdje sa razlogom, a ne samo da zijate u moje pantalone. Došla sam sa jednim ciljem, da vas obrazujem i da vam pomognem na bilo kom polju, savjetom i ljudskom riječju i kunem vam se da neću otići prije nego što taj zadatak i izvršim. Ako mi pomognete, pomoći ću vam, biću vam i učiteljica i prijatelj”, dodala je blažim glasom. ,,Pošto znam da svako od vas ima najmanje petoro i više djece i da vam treba njihova pomoć kao što je i mojima trebala moja, puštaću da uvijek jedno od njih naizmjenice ostaje u kući dok drugi dolaze u školu, tako da će svi imati priliku i da se školuju i da pomažu.”Ljudi su podigli glave radosno odobravajući odluku i sad već gledajući majku više kao ikonu, a ne kao ženu.Sutradan ujutro majka je zatekla po ulasku u razred četu raščupanih djevojčica i dječaka koji su sa divljenjem posmatrali svoju elegantnu učiteljicu. A već od iduće nedelje počela je sa večernjim časovima za odrasle tako da je u naredne dvije godine opismenila čitavo selo, od najmlađeg do najstarijeg.

 

Pored opismenjavanja majku su čekali i brojni drugi zadaci - od podizanja društvene svijesti do učenja o osnovnoj kulturi i higijeni. Učila je žene kako da kuvaju kako bi bar malo obogatile siromašni jelovnik koji se najčešće sastojao od ražanog hljeba i kačamaka. Učila je žene kako da se obuku, da skinu marame koje su ih činile starim već u tridesetim. Učila ih je kako da metu podove koje su obično do tada čistile suvom metlom dižući oblake prašine koja je padala i po mlijeku i mlaćenici i po ukućanima i gostima. Muškarce je učila kako da grade kuće na moderniji i praktičniji način, sa drvenim podovima i zasebnim sobama.

 

Selo je očistila od vašaka i kuće od stjenica koje su se u toku rata namnožile i odomaćile u svakoj kući, tako da je mlada učiteljica često u ribarskim čizmama i maskom na licu izbacivala ove tvrdokorne, ali ipak na kraju  pobjedive neprijatelje. Pošto je tako upoznala svaku kuću i svaka kuća nju, majka se saživjela sa njenim ljudima i oni sa njom te je pomagala siromašnijima dijeleći svoje mjesečno sledovanje, a od plate bi često kupovala odjeću i obuću, knjige i sveske za one najugroženije.Tako je učiteljica ubrzo postala prijatelj i idol sela, koga su svi željno pozivali i dočekivali u svojim kućama i bez koga nije mogla da prođe ni sahrana ni krštenje, ni slava ni božićno veselje, čemu se majka, kao mladi komunista nije za divno čudo nimalo protivila već je, naprotiv, i sama odbijala da ih uči ateističkom vjerovanju i vjerno pohađala sva posijela na koja je bila pozivana uživajući u razgovoru i seoskim šalama, nazdravljajući svecima i slavama uz čašicu rakije.

 

S vremena na vrijeme bi odlazila u varoš na opštinske skupove i školske sjednice na kojima je njeno prisustvo bilo obavezno, ali je zahtijevalo veliki napor, jer je morala da se spusti niz divlju i skoro neprohodnu planinu pješke i da se na povratku predveče penje uz tešku i strmu uzbrdicu, osluškujući šumove divljine i roktanje divljih svinja.

 

Dok je ljeti ipak uspijevala da ode za dana i dođe za dana, zimi je ustajala u ranu zoru i odlazila još po mrklom mraku, spuštajući se dugo, satima, niz planinu pokrivenu dubokim snijegom u koji su joj upadale noge do koljena te bi ih sa mukom izvlačila i nastavljala dalje. U ovoj ledenoj divljini jedino društvo joj je povremeno pravio poneki vuk koji je iza neke bukve izvirivao svojim krvoločnim očima, spremajući se za napad. Tada bi majka stavila dva prsta u usta i zazviždala piskavo i jako kao nekad, kada je kao mala čobanica štitila ovce od vukova, od čega bi vuk poskočio i pobjegao, a ona nastavljala ne zaustavljajući se sve dok konačno ne bi stigla u podnožje planine.A već u tamno popodne, kad se iznurena poslije dugih sjednica, penjala uz oštru planinu u ponovnoj borbi sa uzbrdicom i sa snijegom, sanjala je o životu u gradu, žudeći za bioskopom i bibliotekama i novim horizontima i znanjima.

 

Nakon dvije godine surovog i napornog života u planini, fizički i mentalno iscrpljena, majka je odlučila da napusti selo i ponovo pokucala na vrata predsjednika opštine.,,Moja misija je završena”, izgovorila je sjedajući i ne čekajući da je ponudi stolicom. ,,Hoću da mi odobrite da studiram ono što sam oduvijek željela, Medicinski fakultet u Sarajevu.”,,Moje drago dijete”, predsjednik je ponovo započeo svoj već poznati uvod istim lažnim sladunjavim glasom: ,,Da li zaista misliš da ti možeš da odlučiš kad ćeš da završiš zadatak? Današnji mladi učitelji su jako razmaženi i nezahvalni”, dodao je sa uzdahom vrteći glavom, uvaljujući se sve dublje u svoju široku fotelju. ,,Umjesto da uživaš u prirodnom raju u koji smo te poslali, ti hoćeš da ideš u grad. Današnja omladina zaista ne zna da živi. I ja sam bio učitelj na selu i nisam se žalio. Osim toga što se oglušuješ o naše odluke, čuo sam da redovno odlaziš na slave i sve seoske vjerske sastanke i igranke. Umjesto da propovijedaš komunističke ideje, ti ih još podržavaš u religioznim običajima i vjerovanju kao glavni polaznik na Božić.”Dok je predsjednik govorio, majčine obrve su se kao i obično u ljutnji, sve više dizale, dok su joj krupne crne oči sijevale od ljutnje. Predsjednikove riječi su prešle granice njene izdržljivosti i tolerancije, budeći bunt u njenom neustrašivom i prkosnom, ali iskrenom karakteru. ,,Kad si toliko uživao u selu, zašto si zamijenio učiteljsku tvrdu stolicu za fotelju u gradu? A osim toga, i tvoja žena je učiteljica, pa ipak nije mrdnula svoje stubaste listove ni jedan jedini dan iz grada. Evo i tebi i njoj šansa da se vratite prirodnom raju i uživate u ljepotama majke prirode i trijebite vaši po njoj, jer ja sam ih dosta natrijebila. Što se tiče mojih odlazaka na slave i proslave, to mi je jedina razonoda i zabava koju imam u mrkloj zabiti. To mi je i bioskop i pozorište i biblioteka. Neću da dozvolim da me sa dvadeset godina zatvorite da provodim vrijeme sama uz petrolejsku lampu slušajući zavijanje vukova u zabitom selu na vrhu zaboravljene planine i da mi oduzmete pravo na napredak! Tražim i zahtijevam da mi vratite mladost i pravo na život koji spram svojih intelektualnih mogućnost zaslužujem!” Kad je majka završila čvrsto lupivši šakom od sto, nastao je momenat mukle tišine. Lica crvenog kao jastog, predsjednik je zavukao ruku u džep izvadivši maramicu i obrisao krupne graške znoja koje su oblivale njegovo zajapureno lice i podvaljak. ,,Hmm”, počeo je govor iskašljavajući se. ,,Vidim da si naslijedila očev gvozdeni karakter i da je sa tobom teško izaći na kraj. Dobro”, dodao je, ,,odobrićemo ti da studiraš, ali pošto si već završila učiteljsku školu poslaćemo te na Pedagošku akademiju. Doktora već imamo dovoljno, ali nam treba još prosvjetnih radnika.”

 

Te iste jeseni majka je stigla u Sarajevo i u rekordnom roku završila studije, a potom dobila mjesto nastavnice srpsko-hrvatskog jezika i biologije u Osnovnoj školi ,,Blagoje Parović” u Sarajevu.Iako joj nije bilo dozvoljeno da slijedi snove i instinkte i da postane ljekar, majka je ipak našla sreću u radu sa djecom, a njen rad potvrđivala su brojna priznanja koje je dobijala kao jedan od najboljih prosvjetnih radnika u regionu.Ono što je majku ispunjavalo naročitom srećom, bilo je ispunjenje jednog od njenih velikih snova: bioskopi i pozorišta u kojima je provodila sve svoje slobodno vrijeme, živeći život o kojem je maštala još kao djevojčica u domu.

 

Međutim, već nakon par godina iznenadna bolest promijenila je zauvijek majčinu sudbinu. Teške i uporne glavobolje koje su je sve više mučile, završile su se dijagnozom tumora na mozgu bez nade da će preživjeti.Dok je ležala u bolnici čekajući odluku hoće li je uopšte operisati ili će je prepustiti sudbini, iznenadila ju je posjeta jednog od najvećih hirurga u Jugoslaviji.,,Mlada gospođice”, obratio se doktor glasom koji je već podrhtavao od starosti, ,,došao sam da vas vidim na zahtijev brojnih poziva i velikih ljudi iz cijele države koji svakodnevo urgiraju za vašu operaciju. Iako su šanse da ćete preživjeti jako male, ipak ću lično preuzeti tu odgovornost i učiniti sve da vas operišem.”,,Ne, doktore, zaboga”, uzviknula je majka na čuđenje i doktora i svih prisutnih u sobi. ,,Kao što i sami znate, vi ste ste stari i vaše ruke se tresu toliko da morate prije svake operacije da primate injekcije za smirenje.Osim toga, pogledajte djevojku koja leži na susjednom krevetu”, majka se okrenula pokazavši na pacijentkinju nedaleko od sebe, koju je operisao upravo isti doktor. ,,Preživjela je, ali ste joj prerezali živac tako da će čitav život ostati zavrnutih usta.Vama najljepše hvala i sa dužnim poštovanjem, ali pošto su moje šanse da preživim skoro nikakve, ja sam već odlučila da me operišu dva ljekara koja su tek došla sa završenih studija. Oni će svoj posao da obavljaju poput mlade šnajderke koja mjeri u milimetre, a vi svoj poput stare koja misli da je iskusna pa i ne mjeri, tako da ću, ako se slučajno desi da preživim, bar moći da se bez straha pogledam u ogledalo.”

 

Nešto malo kasnije kad su je pripremali za operaciju brijući joj glavu, majka je, umjesto da pada u nesvijest kao mnogi drugi pacijenti, zbijala šale sa bricom i sa doktorima.,,Ako me posiječeš, nećeš dobiti bakšiš”, smijala se majka veselo i bez straha.,,Kako ti pada na pamet da se smiješ?”, upitao ju je jedan od doktora,,,kad znaš da se možda nećeš ni probuditi? I čak ako se i probudiš, s obzirom na prirodu tvog tumora, šanse da preživiš nisu veće od šest mjeseci.”,,Ako se probudim”, odgovorila je majka čvrstim glasom, ,,ja ću preživjeti i živjeti duže od tebe. A ako ne preživim, srešćemo se na drugom svijetu”, završila je uranjajući u sivi oblak narkoze.

 

U operacionoj sali već je čekao čitav konzilijum lekara. Niko nije želio da propusti specijalnu operaciju specijalne i neustrašive žene. Čak je i stari doktor koga je majka odbila, stajao pored svojih mladih kolega, lično i sa velikom pažnjom nadgledajući svoje bivše studente kako se bore za život djevojke heroja čija je iskrenost probudila u njemu još veće poštovanje prema njoj.Kada su konačno otvorili majčinu glavu, jedan od doktora u sali, uplašen onim što je vidio, glasno je uzviknuo:,,Bolje je da odmah zatvorite prije nego što se upustite u uzaludan posao, jer po ovome što se vidi, bez obzira na hrabrost, ova djevojka nema šansi da preživi.”,,Ne dolazi u obzir”, uzviknuo je drugi doktor. ,,Nastavite sa operacijom. Ja lično poznajem ovu mladu ženu i znam da je snaga njene volje i ličnosti neprevaziđena. Osim toga, potiče iz kraja gdje je narod nadčovječanski jak i izdržljiv.U njenim genima teče krv heroja i ja vjerujem u njenu snagu.”

 

Da li igrom slučaja, Božjim proviđenjem, jakom krvlju predaka i snagom duha očvrslom po kamenitom hercegovačkom kršu i gatačkom polju gaženom bosim otvrdlim petama, ili svime zajedno, tek majka se nekoliko sati nakon operacije probudila i, kao što je i obećala, preživjela. Umjesto tableta protiv bola zatražila je da joj donesu cigaretu i kafu i ogledalo da provjeri jesu li joj usta tamo gdje treba da budu. A kad se uvjerila da je svaki nerv na svom mjestu, zapjevala je glasno koliko je mogla: ,,Gacko polje niđe lada nema”, dok su se i sestre i doktori skupili oko nje krsteći se u čudu.

 

Nakon nekog vremena, na samom otpuštanju iz bolnice, dok se jedan od doktora koji ju je operisao pozdravljao sa njom grleći je očima punim suza kao da je grli posljednji put, ponovio je svoje iskrene sumnje. ,,Novka”, progovorio je glasom koji je podrhtavao od emocija: ,,Moram da te podsjetim da niko od nas ne vjeruje u tvoje potpuno ozdravljenje iako si preživjela operaciju. Može se desiti da preživiš šest mjeseci ali, nažalost, ne više od toliko.”,,Doktore”, majka se nasmijala, ,,upozorila sam te prije operacije da ću da živim i više od tebe ako se probudim. Probudila sam se i garantujem ti da ću da te nadživim.”

 

Nekoliko godina potom, majka je svojim prisustvom iznenadila doktora Milana. Bilo je već veče kada je pozvonila na vrata zbog kasnih sati već zaključane bolnice u namjeri da posjeti jednu od najboljih prijateljica, Cicu, koju je upoznala u vrijeme kad su zajedno ležale u bolnici i koja je ponovo ležala na odjeljenju kod doktora Milana.

 

,,Dobro veče, doktore”, nasmiješila se majka doktoru Milanu kada je otvorio vrata. Doktor Milan je stajao nekoliko sekundi nijem i bez odgovora, dok mu je lice sve više blijedilo, a oči odavale paničan strah. Zatim se bez riječi okrenuo i otrčao nazad do Cicine sobje. ,,Cico”, drmusao ju je  tek uspavanu, te je ova skočila uplašena doktorovim izgledom. ,,Kaži mi, molim te, da li je Novka živa ili sam ja to ugledao duha na vratima?”,,Zar ti nisam obećala”, začuo je potom mamim glas iza sebe, ,,da ću te nadživjeti?”.Ja sam bio uvjeren”, odgovorio je doktor Milan još uvijek u nevjerici, ,,da po tebi već odavno raste zelena trava.”

 

Iako izrečena u šali, njena predviđanja su se ostvarila jer doktor Milan, nažalost, već odavno nije među živima. Majka Novka ima osamdeset četiri godine i još uvijek isti mladi i optimistički duh.

 

Ubrzo poslije operacije majka je odlučila da napusti grad, jer je život u gradu bio previše brz za njeno još uvijek krhko zdravlje. Sjedeći tako jednog sparnog poslijepodneva u jednom od sarajevskih parkova, izula je sandale i zaronila noge u meku zelenu travu odmarajući ih od vrućeg asfalta u koji su joj do maloprije, dok je koračala ulicama grada, uranjale pekući je toplinom. Dok se nedaleko čula škripa tramvajskih kočnica i automobila, zatvorila je oči i prepustila se maštanju o zelenim livadama djetinjstva i blejanju ovaca sa obližnjih pašnjaka.

 

Kada je već sledećeg dana predala molbu za poziciju učiteljice u malom selu Ljubina nedaleko od Sarajeva, majka nije mogla ni da nasluti da će ova odluka da promijeni čitav dalji tok njenog života. Umjesto da se uda za vjerenika doktora, udala se za muzičara, mog oca Marijana.Umjesto da ostane u selu neko vrijeme, koliko je planirala da joj služi kao rekonvalescentni period, a potom da započne bračnu zajednicu i novi život u plodnoj i ravnoj Vojvodini, ostala je trideset godina u brdovitoj Bosni dok je konačno rat u Bosni 1992. godine nije prisilio da napusti voljenu zemlju i stan u Vogošći koji su majka i otac konačno, nakon mnogih godina rada i truda zaradili i otkupili, dijelom uz pomoć preduzeća u kojima su radili, a dijelom svojim vlastitim ušteđevinama i u kom su proveli sedam godina života po odlasku u penziju.U selu Ljubina majka je provela sedamnaest godina ne samo radeći kao učiteljica već pomažući i dajući sebe selu i njegovim ljudima potpuno i sa mnogo ljubavi i odricanja, postavši vremenom i njihova majka, advokat, doktor, socijalna radnica, bračni savjetnik i utjeha svima koji su tražili pomoć.

 

Umjesto zagrljaja smrti izabrala je poljubac života, brak i majčinstvo, moja i Borisova majka, naša majka koju nam je kosmos svjesno ili nesvjesno odredio da nam da život oplemenjen njenim genima i postojanjem u našoj krvi u kojoj su izmiješane njena veličina i dostojanstvo i očeva skromnost. Moja velikodušna, moja jaka, moja nadahnuta, moj borac čije lavlje srce istovremeno otkucava nježnim taktovima urođene plemenitosti. Moje životno utočište, moja inspiracija, moja ljubav i moj ponos!

 

Majka Novka me je donijela na svijet u školskoj biblioteci, u jedno rano poslijepodne dok je naslonjena u fotelji čitala Čehova uživajući u toplini julskog sunca koje je obasjavalo njeno, pomalo od trudnoće blijedo lice, padajući u slapovima na uredno poređane knjige na kojima su se zlatili naslovi svjetskih i naših klasika: Dostojevskog, Tolstoja, Tomasa Mana, Šekspira, Ive Andrića i brojnih drugih koji su mi poželjeli dobrodošlicu i koje sam kasnije, već kao dijete od deset godina, sa strašću iščitavala. Majčin bezgranični talenat i ljubav prema književnosti probudili su u meni žar prema pisanoj riječi koji se vremenom pretvarao u plamen želje da i sama kreiram svoje vlastito književno slovo.

 

Ljubav prema majci sa kojom sam se dugo upoznavala dok je konačno nisam upoznala i spoznala veličinu njene duše, poslužila mi je kao pokretačka snaga da i pisanom riječju ovjekovječim neke od majčinih samarićanskih djela zapisanih u knjigu vječnosti i u srca nebrojeno mnogo ljudi kojima je pomogla.Mnogo je takvih ljudi, mnogo je riječi zahvalnosti koje uprkos godinama i vremenu stižu i danas do moje majke sa raznih kontinenata na kojima razasuti poput zrnaca pjeska koja je divlji vjetar odnio u daljine, žive, rade i sjećaju se mnogi njeni učenici i njihove porodice. Ne moram da kopam po prošlosti da bih dočarala neko od majčinih blagoslovenih djela. Dovoljno je da zatvorim oči i da sjednem na stepenice škole gdje sam provela djetinjstvo pa da začujem pozdrav nekog od komšija upućen mojoj majci.

 

,,Pomagaj, draga sestro”, slušam plačni glas jednog od njih, siromaška, oca sedmoro djece. ,,Ako me ti ne spasiš, neću moći da pošaljem djecu u školu. Nemam više ni dinara,ni na posao ne mogu da odem. Nemam para ni za autobusku kartu, a plata tek za sedam dana. Nikako kraj s krajem, živim i radim samo za brašno i krompire.” Već u sledećem momentu majka je vadila novac iz zajedničke ladice u koju su ona i otac redovno ostavljali svoja primanja, a koju je tata zvao socijalna ili narodna banka, jer često na kraju da je ostajalo dovoljno i za nas.

 

Već sutradan čujem glas drugog komšije: ,,Sestro mila”, vapi već sa stepenica, ,,jedino me ti i Bog možete spasiti. Komšija me prijavio da sam izgradio štalu na njegovoj zemlji. Potplatio advokate i lažne svjedoke pa mi ni papiri o mojoj ličnoj svojini ništa ne znače. Niko me i ne sluša niti znam kome da se žalim. Gdje god da pokucam, istjeraju me. Evo”, maše papirom, othukujući s mukom, ,,poslali mi poziv za zatvor. Jadan ti sam i nevoljan ako odem. Nije mene strah zatvora,odlež`o bi ja to, ali ko će da mi hrani djecu dok ja tamničim? ”Već u sledećem momentu, ne časeći ni časa, majka je istrčala, rukama u brzini začešljavajući kosu koja joj se zamrsila dok je radila u bašti i zaustavljajući prvi auto na obližnjem putu, otišla direktno na sud.  ,,Ne brini”, tješila je čovjeka kome su se ruke tresle od straha pred autoritetima. ,,Ja znam na čija vrata da pokucam i znam da kucam zbog pravde i sa željom da spasim pravednog čovjeka.” Poznavajući seljački mentalitet, majka nije ni sumnjala da se iza ove podlosti krije lukavstvo i ljubomora. Komšija koji tuži sudu komšiju zbog pedlja zemlje na koji mu ulazi jedan ili možda nijedan ćošak komšijine štale, može da bude samo ništarija.Već istog dana oslobođen od tužbe, zahvalni čovjek je ponovo pokucao na naša vrata, ovoga puta sa ćurkom ispod ruke. ,,Ovo je za tebe, mila sestro spasiteljko, da ti se bar malo odužim.”,,Nosi to kući”, majka je odgovorila ljutito podignutih obrva i energično. ,,Ti imaš petoro djece, a ja dvoje.Tvoja žena ne radi, a ja radim.Tvojoj djeci trebaju ćurke više nego mojoj. I od sad pa nadalje zapamti: Šta god da radim, radim od srca i želje da pomognem, a ne da naplatim i nikada za mito!

 

Često bi majka na dan kada se primala plata stigla bez novca. ,,Novka, šta se desilo sa platom?”, zapitao bi otac, da možda nisu ukinuli budžetna sredstva?”  ,,Ne”, nasmijala bi se majka bezbrižno i gromoglasno: ,,Platu sam već potrošila. Kupila sam knjige, sveske i čizmice za siromašnu djecu u selu. ,,Eh”, uzdahnuo bi otac odmahujući glavom, ako tako nastaviš, trebaće nama sponzori da kupe odjeću i obuću za našu djecu. ,,Nemoj da se brineš”, majka bi tada dodala mekim glasom, ,,ti si muzičar. Ti ćeš uvijek zaraditi dovoljno da ne gladujemo. Drugima je potrebno više nego nama.”

 

I tako dan za danom, priča za pričom, kucanje za kucanjem na uvijek otvorena vrata. ,,Draga sestro”, ponovo čujem glas, ovaj put glas žene iz susjednog sela koja je pobjegla sa četvoro djece od muža nasilnika.Stežući šake od nelagode dok su joj se dječica skrivala iza duge kecelje još uvijek bijele od brašna, koju u bijegu nije stigla ni da skine, dozivala je žena majku ispred školskih vrata.

 

,,Morala sam da pobjegnem od gada”, drhtala je i ona i još uvijek uplašena djeca. ,,Nazad ne mogu, a naprijed nemam kud, osim u duboku rijeku zajedno sa njima.” ,,Uđi”, dodala je majka zagrlivši ženu. ,,Uvedi djecu neka jedu sa mojima.” Već sledećeg dana moja majka je pronašla smještaj za napaćenu ženu i djecu i uz pomoć prijatelja socijalnih radnika riješila slučaj u korist majke.Na polasku je naručila kamion i poklonila joj svoj sopstveni šporet. ,,Krevete ćeš vremenom da nabaviš”, obratila se majka zahvalnoj ženi. ,,Do tada možete da spavate i na podu. Najvažniji vam je šporet da ti djeci nije hladno i da nisu gladna.” Uz šporet je majka poslala i brašna i para da prežive prvi period dok se ne snađu.Tako smo mi nekoliko dana bili bez šporeta zbog čega je tata malo gunđao, a majka se blaženo smiješila zamišljajući Milanku i njenu djecu kako u slast jedu vruć hljeb koji im je majka ispekla u maminom šporetu.

 

Tako su i zdravi i bolesni dolazili po pomoć koju ona nikad nikome nije uskratila. Neke je liječila svojim prirodnim lijekovima i travama, a onima kojima je trebala ozbiljnija pomoć nalazila bi mjesta za tili čas u natrpanim bolnicama na čiji ležaj se čekalo danima.

 

Rodbinske veze i prijateljstva koje je majka imala u svim ustanovama, kako školskim tako i društvenim, pravnim i bolničkim, služile su joj i za njen samarićanski zadatak, za pomoć ljudima prema kojima je osjećala naklonost i razumijevanje za njihov težak život i rad. Zauzvrat je dobijala ljubav, obožavanje i blagoslov koji je prati i do dana današnjeg.

 

Iz cijelog sveta, razasuti na četiri različita kraja planete, njeni bivši učenici i komšije koji sjećanje na njenu toplinu i plemenitost i dalje čuvaju kao sjajan i rijedak biser pohranjen u školjku duše, šalju poruke duboke zahvalnosti i ljubavi njihovoj majci Terezi, mojoj majci Novki.

 

Možda je nakon svega, predsjednik opštine koji je, vođen naredbama Komunističke partije određivao maminu sudbinu, bio u pravu. Možda je ipak rođena da bude učitelj, poseban učitelj, čija uloga će biti mnogo veća od samog obrazovanja i opismenjavanja, uloga majke, sestre i prijatelja siromašnima i napaćenima kroz poštovanje, ljubav i bezrezervno davanje.