Tuđa avlija

Tuđa avlija

 

 Odrasla sam bosa na dvorištu rodne kuće,male seoske škole utiskujući otiske bosih stopala po obali djetinjstva i po komšijskim avlijama vraćajući se kući poslije dugodnevnog tumaranja u prve sumrake sa pokojom, još nezrelom jabukom, otkinutom onako usput i bježala u krošnje visokih vrba od mamine ’’batine iz raja’’ dok se oluja ne bi stišala.

 

Oko mog rodnog doma,u kome danas niko ne živi  pusto je dvorište mog djetinjstva.Rijeka Ljubina se čas smanji i pretvori u tanku liniju ispod koje se još vide ostaci porušenih zidova kuća stradalih u ratu,a onda opet nabuja pretvarajući se u pomanitalu aždaju iz čijeg ždrijela kuljaju poplave koje ponovo ruše i valjaju tek obnovljene kuće.Pa se opet smiri i postane tako pitoma i bistra da bi je prosto pomilovao rukom i poželio da joj se ponovo vratiš i zagnjuriš u nju kao nekad u obijesnim danima djetinjstva.A kad izroniš i pogledaš unaokolo vidiš divljinu,nekadašnje tanko šiblje pretvorilo se u gusto visoko granje prijeteći nadvijeno nad rijekom,vjetar savija tanke vrbe koje cvile pod jačinom njegovih naleta,u majčinom vrtu jedna ruža podsjeća da je nekad bila voljena,ali i ona savila glavu,jer je odavno niko ne miluje.Očeva trešnja ne zna kome bi rodila pa se onako plusavijena smišlja i dovija da li da se prepusti vjetru da joj polomi grane ili da ipak ostane da obraduje neko zalutalo goveče ili dijete.Bagrem nekad bijel poput paperja požutio od samoće. A do njega jorgovan,zasađen bratovom i mojom rukom,malo malo pa ne rodi,obješen i polu sveo, kao da ni sam ne zna šta bi sa sobom u ovom opustošenom selu koga su nekad kitili veseli povici dječurlije i subotnja pjesma svatova.

 

A ja,negdje u svijetu,naslonjena na prozor novog doma,gledam zeleno dvorište obasjano zlatnim zrakama sunca po kojem moja djevojčica skakuće bosonoga i vrištim: ’’Obuj se,ubošće te nešto’’! A  kad se primakne komšijskoj ogradi radoznalo vireći kroz njene pukotine uzviknem glasno i uplašeno: ’’Nemoj u tuđu avliju’’!